Karma kučka preko pelene se krčka

Po ko zna koji put eto dima. Onog što štipa oči dok pokušavam da skinem Milinu ukakanu pelenu koja bije sve pred sobom. I mirisom i sadržajem. Pritaji se ona, ne zna čovek ni kad je čučnula, nit šta je mislila. Jedino što znam je šta je jela tog i prethodnog dana. I što spoznam koliko joj je to teško palo. Jer koliko god je njoj teško, meni bude još teže. Zbog onog neminovnog što dolazi posle i što gazi sve pred sobom.

Mila-šampionka! Osvajačica tački nosnih receptora koje pozelene od blizine njenog bebi-dostignuća.

Tako pozelenela uzimam je, pod mišku kao kakav džak i pravo s njom u kadu. Tamo skidam i pelenu i stvari, ako su se isflekale usled prevelikog napora, jer veliki je ipak tu trud uložen da bi prošao neopaženo, pa tako komplet pripremljenoj puštam vodu da spere njenu muku i meni pročisti disajne kanale. Taman se sagnuh koliko sam mogla, da bih bila sigurna da je sve očišćeno, kad mi se zavrte sve… I kada. I tuš. I Mila. I pelena. Bejah nagnuta ulevo, pošto mi je to slabija strana, pa kad pomislih da se ispravim, ispravih i kičmu i česmu, zajedno sa vratom. Na sreću nisam ćutljivi Indijanac iz priče ‚‚Let iznad kukavičjeg gnezda“ koji na kraju filma razvaljuje i česmu i pod i cevi, i to iz potpuno jasnih pobuda, nego sam samo suptilno, svom snagom opalila glavom u metalnu česmu. Iz potpuno nejasnih, neraščišćenih razloga. Da ne kažem – nečistih jer u fekalijama, bukvalno u tom trenutku bejah do guše. Na stranu i miris, i boja, i štipanje, i dim koji sam tada i videla, u priviđenju ili ne, sad nije ni bitno, nego što umalo razbih glavu zbog pelena, sunce li mi moje. Osetih bol iznad leve slepoočnice i da nisam odmah stavila margarin, onaj uvek spreman za dečje glave, ne znam šta bi bilo. Ovako, ni modrice. One glasove što sam čula iznutra ću zanemariti.

Jedan od njih beše muški. Nekako je ličio na glas mog muža. Nekako je siktao na mene. I kritikovao me je da tako nešto može samo meni da se desi. I pričinjavalo mi se da je to trajalo. I trajalo. I odzvanjalo u naletima pridika da ja nikad ne gledam, da sam nepažljiva, da sam… koja ono reč beše… Ah da – šeprtlja.

Mislite da ne postoji karma? Mislite da neko gore ne gleda? Ne prati? Ne vraća milo za drago onda kad mislite da vas je zaboravio i Bog i otac i Bog otac. Aha…

Dakle, nedugo posle toga, a to nedugo može da se računa kao dva dana – tri najviše, Mila ponovi svoju omiljenu radnju. Iako to radi svakog dana, ipak nije svaki put doživljaj kao onda kad dobije posebnu inspiraciju, kao što je bilo onda kad umalo žrtvovah glavu zarad njene posebne nadahnutosti. Pošto sam bila u kuhinji, sa rukama oko večere, moj suprug se prihvati nečasnog posla i povede Milu u kupatilo.

Nije prošao minut, čuh jaukanje kao da ga je King Kong lično nagazio po nožnom palcu ili kao da je udario malim prstom u ivicu stola, što zna svako kome se to nekad desilo. Jaoj i joj prolomilo se kupatilom. Izađoše raspoložena Mila i pokunjen Miloš koji se pogledom nasmeja kad me ugleda spremnu da mu saspem u lice iste reči koje je on meni uljudno uputio onda kad mi je bila potrebna njegova saosećajnost i pomoć. Dok je naglavačke ispirao ostatke Miline inspiracije pošto je krenuo da se uspravi, zveknu se svom silinom u pipak tvrde česme, baš kao ja koji dan pre. Na istom mestu, iz istog razloga, na isti način. Čak mi sam priznade da je veći nesposobnjaković. Valjda mislio od mene. Zaboravio da nije samo od mene. Izgleda da je onaj udarac bio baš jak, pa mu ne treba zameriti.

Od smeha što mu je kučka karma vratila u moje ime, zaboravih margarin da mu ponudim. Nas kad vide u radnji, odmah nam se sklanjaju formirajući kolonu I čisteći put pravo od frižidera, tamo gde stoji stoni margarin. Misle valjda da sam neviđena domaćica koja mesi nešto svaki dan. Kolače, štrudle, sve vrste testa, šta li. A ne – deci na glave, na čelo najčešće. Eto, ispade – nije samo deci.

Ne stavi on margarin i eto ti kvrge, bolne i neravne na vrhu glave. Fino, sa strane, na čelu. Kvrge da ga podseća na čuvenu rečenicu ishitreno izgovorenu, onda kad je, umesto podrške, svojoj ženi nepravedno nakačio ponižavajući epitet zaboravljajući da se, kao Zemlja što se vrti, sve oko nas vrti u krug, odlazi, prolazi i vraća se, ukazujući nam namerno i slučajno na propuste i greške koje se svuda dešavaju. I svoje. I tuđe.

Kučka karma dođe po svoje. Uvek.
I dalje ne verujete?

Nije ni moj muž. Do pre nekoliko dana. Pitajte ko sada pere dete kad se ukaki. He he…

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.