Zekina je tuga pregolema

U doba mog detinjstva majka me je često uspavljivala jednom pesmicom čije ime ne znam, koja ima predivnu melodiju, a čije reči idu ovako:

‚‚U jednoj zimskoj noći,
tam’ gde je visok breg,
zamrzo se potočić i
pokrio ga sneg.

A jedan mali zeka
taj potok traži svud,
gde je, kud je nestao,
to njemu tišti grud.

I plače, plače zeka taj,
za potočićem tim,
žali, žali on
žali srcem svim.“

Stvarno ne razumem autora pesme koji je na ovakav naoko umilan način unakazio misli i osećanja mnogih mališana iz mog vremena. Meni jeste.

Bila sam beskrajno tužna, čak nesrećna mnogo puta kada sam pokušala da dođem do odgovora na mnoga pitanja koja sam samo sipala, a ticala su se života i dela malog zeca iz pesmice.

Sećam se moje tuge, naročito ako je još stvarno bila zima napolju, što taj zeka nema više svoj potok i što je tužan. To je ona vrsta iskrene tuge kakvu samo deca mogu da osećaju, onda kada pomisle da im se svet prevrnuo naopačke i da nemaju kud. Osećaj nemoći što ne mogu ništa da promenim i sažaljenje na malu životinju jezivo su me pratili godinama. Uzalud sva moja raspitivanja šta se desilo zeki, uzalud nadanje da je proleće brzo došlo, uzalud traženje nastavka pesmice. Sledeće strofe nije bilo i kraj. Ili je jednostavno, moja mama znala samo ovaj deo. Verovatno to ni sama više ne zna, davno je prošlo vreme mog detinjstva. Ono na šta je pesma slutila, nije mi se nikako svidelo. Proganjala me je dugo sudbina tog zeke. I stvarno nema nikakve veze sa mojim prezimenom.

Život nosi zaplete, rasplete, obaveze, nove zaplete i tako lagano i postepeno, godinu po godinu, zaboravih ja na ovu pesmicu. Sve dok skoro, ne znam ni sama kako, počeh da je pevam jedne večeri u okviru podužeg uspavljivanja jednogodišnje bebe.

Ne znam šta je izazvalo sećanje na ovu pesmicu, jer Mila je moje četvrto dete, nije prvo. Verovatno ima veze to što sam istrošila uobičajeni repertoar, pa da ne bih prešla na staroradske i krenula detetu da pominjem kafane, tamburaše, zaboravljene ljubavi i bekrije u sitne sate, izabrah dečju varijantu tuge pregoleme.

Uistinu, mislim da je presudilo to što je Mila mala, što ne može da je razume do kraja i što ne može da mi postavlja pitanja kakva sam ja postavljala. Zato sam je i njenim prethodnicima pevala u isto doba, onda kad su bili taman toliko maleni da ne mogu ništa da razumeju. I naravno, da je se ne sećaju kasnije. Ona tuga koju sam izistinski osetila kao dete i dalje se javljala u meni pri samoj pomisli na ovu pesmicu. Ipak, te večeri pesma je nekako sama izašla iz mene.

Da sve bude zapetljanije, neplanirano je ču i Katarina.

Joj mila majko moja, kad je počela s pitanjima. Pa kako, pa zašto, pa gde je otišao, šta je radio, kad je došlo proleće, da li je došlo… Šta sve jedno dete koje još nema šest godina može da te pita, ni najveći stručnjaci za dečje ponašanje ne mogu da predvide. Mislim se, kakav su nam oktobar i novembar bili ove godine, proleće nam nije ni odlazilo i da je onaj zeka tu, odlično bi prošao… Ne možeš objasniti ništa, i šta sam htela, i šta nisam htela… Još i pokušavah da se izvadim, sve do trenutka kad primetih u polumraku njene sobe kako joj se oči cakle… E, tu me stegnu ono čuveno u grudima i rekoh sebi, nećeš majci…

Napregnuh vijuge i smislih nastavak. Večni optimisti zaslužuju da čuju šta je bilo sa zekom. Kao majka, ne želim nikada da moja deca u životu tuguju onako kako sam ja nekada za malim zekom i zato se potrudih da priča dobije dostojan hepiend.

Dakle:

“ A kad je došlo leto,
tad zeka skoči hop,
sad je opet potok tu i
odmrzo se skroz

I skače, skače zeka taj
i skače bićem svim,
sad je opet srećan on
sa potočićem tim“

Jes, oni će meni da zeka tuguje večno. E pa, neće moći.

Kada ču nastavak, Katarina radosna skoči kao zeka iz pesme, okrenu se na drugu stranu i mirno zaspa. Te radosti, te želje da sve bude u redu, skoro nisam videla.

Laknulo njoj, laknulo meni.
Posle toliko vremena, sasvim sam sigurna – i samom zeki!

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.