Komšijka

Izađoh na terasu da pobegnem od dece, a i muža, da se ne lažemo, s namerom da sednem i sredim jedan tekst za blog. Napolju fino, sunce zalazi polako, ne čuje se niko, verovatno se svi spremaju za još jedan policijski vikend, taman se sve namestilo da počnem… Kad, začu se neki prodoran ženski glas. Javlja se važno na telefon i počinje… Počinje tako da shvatam da neće skoro stati.

Ali, pošto se sa ženama nikad ne zna, što znam najbolje iz ličnog iskustva, ponadah se da neće potrajati onoliko koliko je dovoljno da mi uništi inspiraciju. I kao što vidite, iz do sada pročitanih redova, nisam bila u pravu.

Poče ona, važno i glasno, toliko glasno da se iz okolnih stanova u jednom trenutku zaori muzika, verovatno da bi joj se na diskretan način dalo do znanja da nismo svi zainteresovani za njen život i avanture koje je imala tog dana. Avanture su bile zapažanje ko je sve tog dana izašao napolje. Otegnut beogradski antipatični glas na sva zvona je vikao kroz stan gde su jedino u kraju bili širom rašireni prozori, što govori o tome da je bilo nemoguće izbeći je ako ste se tog trenutka zatekli na prozoru ili terasi. Pričala je, pretpostavljam preko telefona, pošto se odgovori nisu čuli, kako je danas bilo napolju na Vračaru, pošto je ona na Vračaru, s naglasom na Č.

‘’Daaa. To ti kažem, danas je bilo mnogo više penzionera, pa ja ne mogu ono da verujem, sve idu sa štapovima i onako mene guraju kao naprave razmak od dva metra i onda prođu. A ja ostanem iza njih. I ima ih neverovatno puno. Pa da, daa, pa da i to što kažeš, neko treba prošetati te stare kosti. Evo, ja sam se zamorila, jedva sam stigla pre policijskog. Eee, da. Utrčala sam bukvalno u pet do šest, a u pet do šest, ovde kod mene, na VraČaru, ljudi koliko hoćeš. Sve nagore, ka Bulevaru da vidiš koliko ovih s malom decom. Idu, šetaju, znaš koliko ih ima. Ne znam gde će, gde su krenuli. E, i trudnice. Kud su krenule, verovatno ni one ne znaju. Ne, veeruj mi, nisu mi jasne uopšte. A tek ovi s kučićima, pa pričao mi ortak izkraja (pretpostavljam takođe s VraČara) da se tako uveče skupi njih desetak, kao ono šetaju kučiće i onda se zezaju, ludilo, zezanje, baš im bude dooobro.”

Meni nije bilo dobro dok sam uzalud pokušavala da se koncentrišem. Ne znam koliko ova komšijka, čiji je račun za struju oko devet hiljada dinara, odakle toliko – ne zna ni sama pošto ni ne upali peć kad uđe u kuću, ima godina. Biće da ima između dvadeset i trideset. Penzioner nije, grubo ih je opanjkala, sve zajedno sa njihovim štapovima koji joj posebno smetaju. Decu nema, roditelj nije, i roditelje s decom je napala zato što zaboga miloga našli su da izvedu decu napolje. Trudnica nije, ne bi joj toliko smetale trudne žene da je i sama trudna. Kučeta ni mačeta takođe nema, pošto i da ima, pas bi joj bio samo izgovor da izađe i da se dooobro provede. Cveće na balkonu kod nje ne vidim, znači ne brine ni o čemu, ni o kome. Živi sama, pošto se više puta načudila svom računu za struju provukavši rečenicu da živi sama. Dalje iz razgovora shvatih da joj smene traju dvanaest sati i da jede bareno povrće. Pomislih ono najgore, a izgleda da je to i istina – komšijka je medicinska sestra!!!

Sad sve zvuči mnogo razumnije, zar ne? Medicinska sestra u doba korone, onda joj i nije za zameriti.

Jer, ko zna čega se nagledala, naslušala i šta je prošla dok se nije vratila kući. Ko zna čiji je život spasavala i koga je negovala, čije je vene bola i kome je uključivala infuziju. Ko zna kakvu je opremu nosila, koliko joj je ona smetala, koliko se pod njom znojila i… da li ju je uopšte i imala.

Ne branim je, samo pokušavam da je razumem.

Ko zna koga ću sutra videti na ulici bez maske da mi ide u susret, možda nema para da je kupi.

Ko zna ko će sutra stati u redu iza mene bez rastojanja od dva metra, možda je neko ko nema blisku osobu, ko nema nikoga, možda je željan ljudi.

Ko zna da li su penzioneri  koje je ona pomenula, svesni da nisu smeli da šetaju danas, ili možda nisu mogli da se sete kad smeju da izađu… demencija je česta u tim godinama.

Ko zna da li te trudnice koje je videla, moraju da izađu, da šetaju, da imaju aktivnost iz raznih razloga.

Ko zna da li je uopšte istina da se vlasnici kučića sastaju po grupama i prave žurke dok psi obavljaju nuždu, ipak je to rekao ortak iz kraja.

Ko zna da li su roditelji koji su danas izašli napolje sa decom  to uradili možda prvi put otkad smo zatvoreni u kuće, baš kao što sam ja danas izvela bez kolica prvi put moju Milu koja je presrećna trčala i trčala… I nije stala.

Nikad ne znam sa čime se suočava neko koga vidim ili čujem prvi put u životu, naročito u nekoj čudnoj situaciji. Bezobraznih i ludih svuda ima, ali isto tako i povređenih i bolesnih. Nikad ne znam ko je ko.

Što se našeg izlaska tiče, da, Mila je izašla i počela da trči. Naša jednoipogodišnja devojčica je trčala i smejala se, radovala se, ne pamtim kad se poslednji put tako radovala. Pozdravljala je ljude usput, iako je pola njih bilo pod maskom i opremom i nije je ni čulo ni primetilo. Vešto i spretno nije stala. Sve dok se nije saplela i zadržala rukama na asfaltu.

O tome, neki drugi put.

 

Izvor fotografija: Pexels, privatna arhiva

2 thoughts on “Komšijka

  • 26/04/2020 at 3:06 pm
    Permalink

    Dobar ! Osetila sam i miris Vracara kroz tvoju pricu 😊 O nasim herojima vremena , medicinskim sestrama

    Reply
    • 26/04/2020 at 3:26 pm
      Permalink

      Hvala, ima mnogo njih na koje zaboravljamo, a svaki dan su izloženiji opasnosti od mnogih drugih. 😊 Posebno mi je drago što sam uspela i VraČar da približim! 😉

      Reply

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.