Zubić Vila against Deda Mraz

Opet nam je bila Zubić Vila. Prikrala se noću i iako smo je svi očekivali, opet je niko nije video. Izgleda da je baš brza. I ona je prezaposlena kao Deda Mraz. Još i više od Deda Mraza. Ona mora da radi tokom cele godine. Deda Mraz zapne ko sivonja tih mesec dana, od sredine decembra pa do pravoslavnog Božića, što matori kažu – ne zna gde udara i onda lepo odmara. Zato je uvek i nasmejan i odmoran. Sve mu na obraze izbija odmaranje, rumeno, jedro i oblo. A Zubić Vila, iako ima krila i može da leti, ona se jadna osušila od tolikog trčanja, ne staje žena. Ona nikad ne zna kad će sledeće dete da je pozove. Hmm… Šta, i kod vas?

Deci zubi uvek ispadaju. Taman jedno dete promeni sve mlečne zubiće, dobije brata ili sestru i za pet, šest godina eto Zubić Vile ponovo u toj porodici! I sve tako. Sve u krug. Celim svetom. Zubi kad ispadaju ne pitaju koje je doba godine. Mogu da ispadnu i leti i zimi. Mogu da se klate danima i nedeljama, možda i mesecima, pa kad odluče – odluče. Ima i onih koji to po kratkom postupku, čim dete primeti da se klati, on ispadne.  Baš tako bi juče kod nas. Katarinin prvi zub koji je izuzetak, pošto je sve do sada brižljivo čuvala nedeljama, jedan čak i mesecima, sve do poslednjeg kog je pojela s apetitom uz užinu na školskom odmoru. Valjda da joj se ne bi ponovilo, objavi juče značajno da joj se klati još jedan zub, poslednji sekutić koji je ostao. Objava je bila oko šest po podne. Iste večeri, tačno u 19.45 sati Katarina ušeta mirno iz svoje sobe u dnevnu i muljajući nešto po rukama prošaputa da joj je ispao zub. Obradovasmo se, osmehnusmo se i sledećeg trenutka nastade pometnja. Gde sad? Šta ono rekoše, do kad šta radi? Samo prehrambene otvorene do devet ili se nekom i omakne? 

Foto: Pixabay

Miloš se uskopisti ko hrčak u lavirintu, ja poskočih ko da sam stala na Lego kockicu, nit da krenemo, nit da ostanemo. Setih se pa viknuh teatralno da me i Katarina čuje:

– Sad je baš kasno, pitanje je da li Zubić Vila može da stigne!

Nit me je čula, nit je odreagovala. Šta sad? Miloš već u jakni, krenuo. Gde će, ne zna. Zubić Vila još nikad nije izneverila. Jeste jednom napravila pauzu, ali tad je stvarno bilo puno porudžbina pa je poslala poklon sa zakašnjenjem. Zašto bi se sad pravila luda kod poslednjeg sekutića?

Dovikujem Milošu kroz hodnik:

– Nemoj samo ‚‚Kinder jaje”, ko boga te molim, misliće dete da Zubić Vila radi u prehrambenoj industriji!

Čim je izašao, krenuh grozničavo da vrtim po mobilnom radna vremena lokalnih prodavnica i ubodoh iz prve. Vala, I ćorava koka… Miloš mi se spremno javi da je već krenuo ka njima, jer nikad se ne zna…

Hvala bogu na Pertiniju u komšiluku! I na našoj slatkoj Mileni koja nas ljubazno usluži svaki put kad unezvereno utrčimo pa ne znamo da li ćemo levo ili ne. Ne, ovo nije reklama, niko mi nije platio. Ovo je samo zahvalnost što imamo na koga da se oslonimo u odsudnim momentima. Kao što je onaj sinoć.

Stiže Miloš u 20.08 na prag prodavnice koja radi do 20.15! Na našu sreću. I na sreću Zubić Vile koja jadna radi ko singerica. I na Katarininu. A i na Milinu! Zna se, čim starijoj sestri nešto nije po volji, mlađa tu i tamo otrpi. U godinama su kad važi zakon starijeg, šta da radimo. Izgleda da ovde samo Ivona profitira mirom, nju ispadanje zubića uopšte ne dotiče. I zašto bi? Tek što je protezu skinula, zašto bi morala o tuđim zubima da brine. Kažem ja, taman jedna završi neki ciklus, eto naredne u, za nju novom, za nas, čini se – milionitom!

Foto: PIxabay

Vrati se Miloš sav srećan, kaže našao je onu LOL lutkicu što je tražila. Šta si našao crni Miloše? Ono nije lutkica, ono je bre lutketina. Jesi li ti normalan? Gde onoliku kutiju da stavim ispod jastuka? Ne može da stane ni ispod kreveta. I tako spontano ode sva poenta Zubić Vile u bestraga!

U gluvo doba noći dok je Katarina prelazila kod mame i tate, zape za ogromnu kesu koja je stajala pored kreveta, probudi Milu, Mila ustade, poče da šeta po kući, da traži vodu, igračke, da priča… Ostalo je legenda. Sat koji zvoni kad mu vreme nije, novi radni dan i podočnjaci do kolena. E, Zubić Vilo…

Sledećeg dana Katarina nije mogla da dočeka da se vrati iz škole. Čim je ušla u kuću, navalila je na otvaranje kutije veličine televizora. Jeste, preterujem, ali za toliko dete takva kutija je kao za mene kutija televizora sa 100 cm dijagonale. Otvarala je poklon, vadila delove, improvizovani gramofon i ploču i osmeh joj nije spadao sa lica. U jednom trenutku čula sam je kako govori preko telefona:

– Bako, Zubić Vila je bila tako velikodušna, donela mi je LOL lutkicu!

Pa jeste, kad ti je otac mentol – prve su reči koje su mi prošle kroz glavu, ali se tu zaustavih. I nije bitno to što sam morala sinoć u ponoć da izmišljam pismo, kako Zubić Vila objašnjava da ne može više da donosi poklone takve veličine jer mora da stigne da ospluži svu decu sveta. Veliki poklon dobija se samo za prvi ispali zubić i onda kada deca to posebno zasluže. Ni to što mi se maglilo pred očima umesto da idem da spavam. Ni to što nam je poklon oduzeo nekoliko najlepših sati sna, kad je pao i probudio Milu. 

Ni to što joj je otac mentol. Jeste, za Katarinu u najlepšem smislu te reči. Šta ne može… ? E, baš može!

Bilo je bitno samo to što je dete shvatilo da je dobilo poklon ne za zub nego za svoje zasluge. I što je još jednom upotrebilo reč koju ne možemo često čuti od šestogodišnjaka – velikodušnost! I da se ne lažemo, ni od nekih starijih…

Setih se Deda Mraza i malo se, samo malo, naježih…

Ne od zime…

Kad je Zubić Vila bila ovoliko velikodušna, šta li će tek on da smisli? I da li će to moći da stane pored kreveta?

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.