Prodavac s metlom

Ponedeljak nekako uvek svima najteže padne. Zaposlenom svetu zato što je početak radne nedelje, a početak je uvek najteži. Nezaposlenima, zato što počinje novi lov na poslove koji najčešće donosi razočaranje. Ostalima zato što se u brzom svetu koji ih okružuje nelagodno osećaju pored prve i druge navedene grupacije. Ovaj ponedeljak uopšte nije bio loš. Skoro da nije bio uopšte loš, skoro, do pred kraj.

Sinoć oko osam i trideset dobih napad šopinga. Kad to kažem, svaka žena zna na šta mislim. To je želja koja se javi iznenada i divlja sve dok ne bude ispunjena. Želja i poriv da sebi kupite nešto. Nešto što vam treba ili ne treba, to nije bitno. Bitno je da se ta želja ispuni. Možda ste nekad ishitreno reagovali poželevši da kupite nešto na brzinu. Ja jesam. Posle ste se kajali. Ja nisam. Kažem sebi uvek da sam mogla i gore da izaberem. Kad su stvari u pitanju. Ne govorim o životnim izborima.

Po glavi su mi se motale papuče koje sam jednog dana snimila u izlogu jedne obližnje prodavnice. U naporno letnje vreme korone idealan izbor za odlazak napolje. Ne treba da dodiruješ pertle, rubove, navlačiš, razvlačiš… Fino, samo ubaciš nogu i opla – možeš da ideš. Ruke čiste ko u vreme pre ovog smaračkog virusa. A ne onako, dok ih rukom pridržiš, pa pipneš ivicu, pa te sto znojeva oblije, pa se iznerviraš jer, umesto da kreneš napolje treba da se vraćaš da pereš ruke pa da ponovo pokušaš da se obuješ bez ruku. Nagradu da dobije onaj ko izmisli beskontaktno obuvanje. Ili jednostavno – kupiš papuče i bog da te vidi.

Samo nemojte u ovoj radnji gde sam ja kupovala. U Bulevaru u prodavnici ‚‚Opposite“. Zna se da im kvalitet nije nešto, da traju po jednu sezonu, i to ne celu, da nisu nešto ni mnogo lepe. Jedino što im je cena pristupačna, čitaj – jeftine su.

Pogledala sam na sat pre stavljanja maske, bilo je osam i četrdeset sedam. Punih trinaest minuta do zatvaranja. Napolju prijatna temperatura, nije mnogo vruće. Unutra – neprijatna atmosfera. Usaglašen rad neizbalansiranih ženskih hormona koji seče pred sobom. Najgore je kad žene koje rade zajedno podobijaju cikluse u isto vreme. Opšte poznata pojava kad se ženski rod nesvesno solidariše usklađujući potrebe prema svojim najbližim saradnicama. Dakle, uđem. Unutra jedna žena na kasi, druga proba sandale i ja, koja ulazim s pitanjem da li mogu. Ovih dana kad god uđem u neku radnju prvo to pitam, jer ne znam koliko ih ima unutra dok ne uđem i nisam sigurna koliko je gde ograničenje. Zbog korone, ni zbog čega drugog. Dočekuje me devojka od dvadesetak godina, uzrasta ‚‚samo što je bubuljice zalečila“, sa metlom. Požurila da počisti, kao da posle juri na poslednji noćni autobus. Napominjem da nije bilo ni deset minuta do devet. Na moje pitanje odgovara gledanjem na sat i coktanjem koje je valjda značilo odobravanje teška srca. Kolutala očima nije, što je u ovakvoj situaciji za pohvalu. Ili je, što je verovatnije, to uradila meni iza leđa. Ignorišući njeno ružno ponašanje okrećem se onome po šta sam došla. U tom trenutku čujem komešanje na kasi i razgovor između mušterije i prodavačice koja prostački izgovara sledeću, prema standardima srpskog jezika, nepravilnu rečenicu, jer ne znam gde bih stavila zarez, gde tačku, ali pošto je ton povišen, smatram da je znak uzvičnika prikladan:

‚‚Mislim stvarno da dolaze u ovo vreme! Eto ona žena, ona tamo… “,  tu glavom cimnu toliko da sam perifernim vidom shvatila da pokazuje na nekoga.

‚‚Uvek dođe u pet do devet! Svako veče tako uđe i proba milion pari, ništa ne kupi.“

Na mušterijino zbunjeno pitanje o kojoj ženi govori, ona nastavi svoje negodovanje nad prokletom sudbinom obične prodavačice i drsko izgovori:

 ‚‚Da, da, ona…“, misleći valjda na ženu koja je upravo izašla.

Foto: Pixabay

Opet gledam na sat koji je u tom trenutku pokazivao sedam minuta do devet. Htedoh da upitam da li misli na mene, ali taj ponedeljak je bio previše dobar da bih se svađala sa lokalnom nezadovoljnom prodavačicom u PMS-u. Nije mi bilo jasno na koga je stvarno mislila, jer sam u tu radnju svratila možda jednom ove godine, i to pre početka korona doba, a ni tada nisam ništa probala. Dakle, ja nisam ta koja je svako veče nervira, a još manje nije druga žena, koja je strpljivo čekala da plati račun, počevši još da se izvinjava usput kako joj je žao što je pet do devet. Nije bilo još uvek pet do devet. Ne znam zašto joj je bilo žao, kad na vratima piše da radnja radi do devet uveče. Krenula je ka izlazu, procedivši kroz masku, dok je prolazila pored mene, da su mnogo neljubazne. I jesu, slažem se. Nema ničeg goreg nego kada ste raspoloženi da nešto kupite, da potrošite novac, a trgovac neprofesionalan do te mere da izgubite volju da nešto kupite. Devojke u radnji ‚‚Opposite“ u Bulevaru mogu da budu mera za jedinicu neprofesionalnog ponašanja trgovaca. Njihova nervoza, cupkanje, kolutanje očima i coktanje dok probate obuću, ravno je najgorem nevaspitanju koje neko može da demonstrira na radnom mestu.

Za to vreme probah jedne papuče – široke. Druge – kratke, a moj broj. Treće – klapću. Četvrte nekako spadaju, nije to to. Ko li im pravi ove modele i kalupe? Italijanski proizvođači sigurno nisu. Zna se koji broj italijanske obuće nosim. Nepogrešivo, svaki put. Koji god model da je u pitanju.

Ovi ovde će nekoga bez mnogo samopouzdanja lako ubediti da nosi dva broja veću obuću nego inače. Ah, pa da. Sigurno ih rade u postojbini korone. Sad je sve jasno.

Nađoh konačno jedne koje mi potpuno odgovaraju i zamislih se nad izborom boje. U tom trenutku uđe jedan mlađi par. Par koji je približno istih godina kao dve gospođice, koje su naoružane metlama i namrštenim licima koja se iščuđavaju, dočekivale svakog ko uđe u radnju tokom poslednjih pola sata radnog vremena. Ona s metlom krenu ka njima, mislila sam tačno da će da ih umlati što su ušli u pet do devet. Da, tada je bilo tačno toliko sati. 

Foto: Pixabay

Ona na kasi što ima komentar za svakoga, a našminkana kao da su je dohvatili profesionalci iz rumunskog putujućeg cirkusa, doviknu neotesano onoj sa metlom da ih priupita šta hoće. Oćutah ja i tu. Pogledom pređoh po bicepsu dečka koji je strpljivo čekao da njegova dragana izabere obuću i rekoh sebi da će oni moći sami da se odbrane ako nedajbože ova krene metlom. Utom ih ova na metli, valjda okuražena čvrstim stavom rukovodioca sa kase, stvarno upita šta hoće. Tim rečima. Bukvalno je zvučalo ovako:

„Šta vi hoćete?“

Nastavak je toliko sramotan, da sam osetila tada ono što zovu ‚‚transfer blama“:

‚‚Mislim, ako ćete da gledate, dođite sutra. A da kupite, kasa se zatvara, nema vremena!“

Ja u tom trenutku stojim pored kase, plaćam karticom. Pogledah na sat. Četiri minuta do devet.

Ja sam svoje završila. Ne verujem da ću opet ikada ući tu, makar bila to poslednja prodavnica cipela koja radi u vremenu korone. Prođoh pored para primetivši da se lice onog strpljivog dečka polako iz znaka pitanja pretvara u zajapureno lice koje zahteva odgovor. Izađoh, ostavivši za sobom prostor koji je lagano, ali sigurno poprimao sve odlike ljutog bojišta.

E, vala, onakvim prodavačicama u pet do devet i trebaju nabildovane besne mušterije. Metla protiv sirove snage.

Da mi je samo znati – ko je na kraju pobedio? 

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.