Šta je to kurva iliti U šta nas uvali to, Đole

Pita nas danas Katarina ‚‚Šta je to kurva?“ i zateče me kao onaj klinac iz filma ‚‚Vikend s ćaletom“.

Moja reakcija je bila:

– ???

Da li da opsujem ili da oćutim. Ili da pokušam…

Odakle li joj to? Gde li je to pokupila? Nemam blagi pojam odakle joj ta reč. Ni pomenuti film, tj. seriju ne gledamo kad su male budne, mada koliko se sećam, u seriji u ovih prvih nekoliko epizoda koliko god da su psovali, nisu pominjali nešto tako…

Nisam se zagrcnula. Štaviše, počeh da prebiram po glavi kako da joj objasnim. Odakle da počnem?

U tom trenutku bila sam u svom klasičnom izdanju, u kuhinji pored musake, tik spremne za rernu. Gledam u musaku, gledam u onu moju musavu varjaču, ništa mi ne pada na pamet. Pustih vodu da teče, kao da će me to prosvetliti, a sve u nadi da me neće čuti kad počnem da lupetam. Krenuh ko Kale:

– Vidiš, sine… kurva, to ti je… Rekla si kurva, zar ne?

Katarina potvrdno klimnu glavom.

– Dakle, ta reč označava osobu lakog morala… – istog trenutka samu sebe uštinuh jer sad moram da objašnjavam i šta je moral i šta je laki moral… Zavrnuh vodu i na kraju se odlučih za direktan prilaz:

– Mislim, to ti je žena koja spava sa svim muškarcima! – ujedoh se za jezik istog trenutka pomislivši šta bi mi sad uradile feministkinje i zašto kurva u mojim mislima na prvu loptu nije muškarac.

Učini mi se da ćemo tu završiti razgovor, kad Katarina poče:

– Aha, znači ona hoće da se venča sa svima…

– Ma kakvi venča… Ne mora, neće, one se ne venčavaju… – zapletoh se i dodah – Odakle ti to da mora da se venča? – produbih temu ni kriva ni dužna.

– Pa kad si rekla da hoće sa svim muškarcima… – i onda kad to izgovori ona, bi mi jasno kako zvuči.

– Čekaj, čekaj… A odakle tebi uopšte ta reč? Gde si to čula? – reših da razrešim sebe muka.

Foto: Pixabay

– Pa iz pesme – ko iz topa će moja sedmogodišnja kćer.

– Koje pesme?

– One koju tata stalno pušta.

Tu dođosmo do krivca.

– Aha, znači tako… Sunce moje, mislim da bi bilo najbolje da ti tata objasni značenje te reči…

Pođosmo zajedno do dnevne sobe, jer tako nešto nisam ni ja htela da propustim.

 

Katarina krenu s pitanjima kako ga ugleda a moj muž se osmehnu tako da dete to ne vidi, onako glupavo kako se smeju roditelji kad ih deca spopadnu s nezgodnim pitanjima, okrenu leđa i nastavi da petlja nešto oko zvučnika kao da je nije čuo. Katarina uporna kakvu ju je majka rodila, nastavi s pitanjima… Nemajući kud, Miloš se okrenu i kaže da ne ume da joj da odgovarajuće objašnjenje i da će joj objasniti kad poraste… Mislim se, kad će to biti. Oni porastu dok se okreneš. Dok poslušaš pesmu i poželiš da je čuješ ponovo. Dok smisliš kako ćeš nešto da objasniš, i porastu i stasaju za veće stvari i bolja objašnjenja od onih koja smo i ti i ja i mi u stanju da im ponudimo. Brzo će to. Brzo… Kao oni klinci iz Đoletovih ‚‚Nekih novih klinaca“. Ubeđena sam da je bilo juče kad sam je prvi put čula. Ubeđena sam da i danas imam isto godina kao onda kada sam je čula prvi put. Da sam i danas klinka… A nisam. Odavno nisam.

Shvatih tada da je Katarina onu reč čula iz ‚‚Bože puba“, omiljene Miloševe. Za razliku od svih nas normalnih koji smo odrastali na Balaševićevim baladama, slušali ih kad smo tužni i pronicali uz njih u smisao života, moj muž je oduvek više voleo Đoletove vesele pesme. Ok je da ne voliš da budeš tužan. Jasno je meni to. Ali, nemoj da me smaraš ‚‚Božom pubom“ u trenucima kakvi su oni kada saznajem da nas je Đole zauvek napustio. Kad mi se plače ko da mi je otišao rod rođeni. Kad sam zbunjena i slomljena u isto vreme. Kad osetim tugu koju nijedan Boža pub ne može da otera. Ne, moj muž jednostavno ne želi da dozvoli da neko pati. Da lepo sedne i odsluša neku tužnu pesmu, pusti koju suzu i da mu posle bude lakše. Ne, on to ne priznaje. I tako je umesto nekih večnih Đoletovih sporijih, ono veče kad je ceo naš svet slušao istu muziku, kroz našu kuću krenulo nešto brže: ‚‚Ne volem“, ‚‚Kao Bane“, ‚‚Mirka“, ‚‚Imao sam strašnog petla“ i naravno ‚‚Boža pub“.

Sve do stiha: ‚‚Karta je kurva, izvin’te me što psujem…“

Foto: Pixabay

I onda ti objašnjavaj… I šta je kurva. I zašto to nije psovka, a u stvari jeste ružna reč. I zašto nije svaka reč koja je ružna – psovka…

E, Đole, Đole, u šta si nas uvalio?

Sigurno se negde tamo smeješ kad pogledaš nas nebitne koliko smo se upetljali u nešto neobjašnjivo, samo zbog jednog tvog stiha…

I slušam ‚‚klince“ sa potpuno novim pristupom… Kako je to čudno, da jednu istu pesmu doživiš na različite načine, u zavisnosti od broja godina…

I suza mi skliznu kad pomenu klinca od četiri i po… Jer, moj klinac od četiri i po je negde gore… i nikad me neće pitati nešto što me je njegova sestra danas pitala…i što, koliko god da je nezgodno, pristaje deci i pristaje nekim novim klincima… i koliko god da je Boža pub bio kockar i da je pevao da je karta kurva… E, pa da…

– Karta! – viknuh kao da me je vrela kafa oparila po jeziku sa žaljenjem što se ne setih toga i ranije…

Svi ostaviše ono što su radili i pogledaše me kao da sam upravo izašla iz svemirskog broda vanzemaljaca.

– Karta je kurva! Eto, to je odgovor, Katarina. Sada znaš i ti – misleći u sebi ono što su nama govorili kad smo bili mali.

– Mama, kako karta?

– Tako lepo. Zato što ja tako kažem – pridružih se rulji onih koji su pogrešno svih ovih godina podizali decu učeći ih da su roditelji bezgrešni. Postadoh onaj od koga sam godinama bežala, ne shvatajući da je to najlakše i najlogičnije rešenje koje deci uvek može da se ponudi.

Volela bih da neki od ovih mnogobrojnih današnjih učitelja života, jer koliko znam lajf kouč je upravo to u prevodu, objasni mojoj devojčici odgovor na njeno pitanje. Baš bih volela to da čujem.

Foto: Unsplash

Do tada… mislim da Đole nije razmišljao o tome da će njegovu muziku i poeziju slušati i deca i da će neke stvari koje je rekao biti nezgodne da se njima objasne. Jer, ako je neko pevao o onome što je stvarno mislio onda je to on. Onda je to Đorđe Balašević. Nijedna njegova misao nije nejasna, nije daleka i nije teška za razumevanje. Kao što je njegov odlazak. I koliko god da mi nije jasno kako je to odjednom otišao, kako to više nije sa nama, koliko god da mi je teško kad pomislim da ga više ovde nema, teši me to što je za sobom ostavio toliko pesama, toliko misli, toliko stihova i toliko priča koje uvek mogu da se slušaju ispočetka i sa svakim novim poglavljem života da se dožive na nov način. Neko bi rekao da ima pesama za nekoliko života.

I jasno je da je Katarina još mala da bi shvatila ‚‚Božu puba“ na pravi način.  I sve ostalo onako kako treba…

Možda je dobro bar to što smo joj na vreme ukazali da postoji poezija u kojoj je svaka reč na pravom mestu. A možda je dobro i to što je učimo da dela nastavljaju da postoje i onda kada ode onaj ko ih je stvorio… Sad, da li je prerano ili ne, videćemo… Mislim da će ona razumeti to kako treba. Mislim da će shvatiti kad dođe pravi trenutak za to.

Nekako mislim, baš kao što Đole kaže, da će – sve to da dođe na svoje.

Sve. U svoje vreme.

2 thoughts on “Šta je to kurva iliti U šta nas uvali to, Đole

  • 24/02/2021 at 10:13 am
    Permalink

    Bravo! Odličan tekst koji u slojevima prikazuje roditelje, vaspitanje, odnose u porodici, znatiželju dece i naravno, neprežaljenog Đoleta i istinost života u njegovim pesmama.

    Reply
    • 02/03/2021 at 4:03 pm
      Permalink

      Drago mi je da se to oseti, hvala najlepše!

      Reply

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.