Taj čudni nepoznati pravac

Kad su mama i tata prvi put zaboravili trotinet, pogledali su se tako da deca ne primete i klimnuli glavom neprimetno se dogovorivši da se neće ni vraćati po njega. Bar su mislili da su se tako dogovorili. Bili su ubeđeni da su se to dogovorili. Sve dok se nije začula Mila. Taman što su skrenuli iza prvog ugla, ni sto metara od kuće, Mila je ugledala dečaka čiji je tata nosio trotinet. Mila je bila oduševljena. Još jedan tata koji nosi trotinet. Eto dokaza da trotinet nije napravljen samo za vožnju. Baš divno stoji tom čiki na ramenu. I nije u redu što čika hukće kao da mu je teško da hoda. Zašto je uopšte izlazio napolje ako nije spreman da nosi jedan običan trotinet? Kako na primer njen tata nikad ne hukće?. On, recimo, ćuti i hoda. Jeste da malo čudno gleda Milu, u stvari ne Milu, nego Darju, jer Mila je ipak dobra a to su trenuci kad se Mila pretvara u Darju. Tata ne hukće, a to je bitno jer tako pokazuje da mu uopšte nije teško da uradi nešto za svoje dete. I nema veze što malo onako, kako bi se reklo, seva pogledom, ali Mila je i navikla da on seva pogledom, kad god ona nešto traži ili zahteva. I uvek samo otvara usta, ali ništa se iz njih ne čuje. Onako, na sitno ih otvori, kao neka životinjica kad brzo jede hranu  i Mila sve očekuje da će nešto da se začuje, ali se stvarno ništa ne čuje. 

Foto: Pixabay

Ništa, pod milim bogom. Sve dok ne stignu kući. Onda se i čuje. I vidi. I više nego što Mila želi. Kao da sevaju munje i gruvaju gromovi. Tada tata i huhće i pukće i tada ume da obeća da će se jednom izgubiti u nepoznatom pravcu. Mila ga je čak jednom videla kako bljuje vatru, kao pravi zmaj. Posle toga je samo ćutao i gledao u kompjuter tri sata. Kad god je Mila htela nešto da ga pita, on bi je pogledao kao zmaj. A Mila se stvarno plaši zmajeva.

Dakle, tu iza prvog ugla, Mila se oglasila. Kako su, za ime boga, mama i tata zaboravili da ponesu napolje njen trotinet? O čemu razmišljaju ti ljudi? I zar joj nisu obećali? Svaki put kada treba da se izađe napolje oni decu obuku, pa ih teraju da piške, kake, da piju vodu, kao da idu negde gde nema ni vode ni toaleta, pa im onda oblače jakne, stavljaju kape, šalove, spremaju maramice i vlažne maramice, proveravaju džepove i onda posle dobrih pola sata takvog ispitivačkog ponašanja, konačno krenu. Ali, ne tako lako. Ovog puta Katarina je morala da se vrati. Džabe mami to što ju je terala u toalet, kad se Katarini ide baš sada, baš u trenutku kad su svi obučeni i opremljeni i baš kad je mama treći put proverila da li je ubacila u svoju torbu i vlažne i papirne maramice. Da, da, Katarini se baš tada išlo u wc. I to ne na kraće.

Kad su konačno izašli i došli do prvog ugla, odmah iza zgrade, Mila je rešila da iskaže svoje JA. Onako kako ona to najbolje ume. Vrištanjem i kukanjem. Na sav glas, nego kako. Tako je zakreštala da su se sve besposlene komšinice sjatile na prozorima u roku od jedne sekunde. Kao po komandi. I onda kažu da je penzionerima dosadno.  Ipak je vreme u godini kad se mnogo toga očekuje. Kao i ovo, da se vidi kako će se rešiti jedna obična dečja kuknjava na ulici.

Mama i tata su se ponovo pogledali, kao Tihi i Prle, i tata je bez govora odleteo do kuće. Na krilima onog zmaja u kog se sam pretvori ponekad. Samo po potrebi. Mila i Katarina su rešile da prekrate čekanje tate oduševljavanjem lokalnim kućnim ljubimcima i maženjem istih. Mama je cupkala kao da joj se piški, iako to sigurno nije bilo u pitanju, i kad joj je jedna teta rekla da njen pas ne ujeda i da mogu slobodno da ga maze, mama je najozbiljnije rekla da se ona ne plaši za njih nego za psa, da one ne ujedu njega. Teta ju je pogledala onako kao u serijama kad se pogleda neko ko se ne uklapa u društvo i povukla uzicu svog psa, udaljiivši se što je brže mogla. Katarina i Mila su zarežale na mamu, kuca je uplašeno spustila glavu, a ona teta je ubrzala hod.

Tada se pojavio tata a pratila ga je ona maestralna muzička tema iz ‚‚Otpisanih“. Nosio je mali roze i veći zeleni trotinet. Avaj, Mila nije htela ni da pogleda roze trotinet. Katarina ga je tužno gledala, pokušavši da ga opkorači, međutim, koliko god da se trudila, nije uspevala. Mila je bila već na drugom kraju ulice. Na velikom zelenom trotinetu. Mali roze trotinet stvarno je bio mali. Za malu decu. A Katarina je odavno velika devojčica. Mama je jurila za Milom, a tata je pokušavao da pomogne Katarini. Posle trećeg neuspelog pokušaja, tata je huknuo, skromno i tiho, kao što priliči tati koji čuva veliko huktanje za ‚‚pravu situaciju“ , uzeo trotinet na rame i krenuli su brzim hodom za Milom i mamom.

Do kraja šetnje Mila je letela na velikom zelenom trotinetu tako da niko nije mogao da je stigne. Taman kad se mami i tati učinilo da su joj blizu, ona bi ponovo ubrzala i za tili čas bi bila na drugom kraju ulice. I tako sve dok se tata nije okrenuo i otišao u drugom pravcu. O, ne! Da li je to onaj pravac koji tata često pominje kad ga deca ne slušaju? Onaj strašni NEPOZNATI pravac? Da li ga je konačno našao iako je nepoznat?

Mila se tada naprasno setila da ipak hoće roze trotinet. I hoće. I hooooooćeeee. Šta je tu čudno što dete traži svoj trotinet? Svoj mali lepi roze trotinet. S naglaskom na ‚‚mali“. Koji je nestao zajedno s tatom u nepoznatom pravcu.

I dok je tata nestajao u tom svom ‚‚nepoznatom“ pravcu, mama se izgleda dobro snašla u ovom, novom, modernom pravcu u kome mame uopšte ne slušaju decu. Mili se taj pravac uopšte nije svideo. Dok je uporno pokušavala da, sad kad za tatu više nema nade, bar mamu nekako dozove svesti, na svoj stari dobri provereni način, zapomaganjem i plakanjem, Katarina je iskoristila priliku i dograbila zeleni trotinet.

Izgleda da je to dovelo do toga da i mama krene ka ‚‚nepoznatom“ jer je odjednom ubrzala korak, toliko da Mila skoro nije mogla da je prati. Uplašeno je uhvatila Katarinu za ruku i rešile su da će da budu dobre i da će da slušaju mamu. Sledile su je u stopu i nije im smetalo da dele jedan trotinet. Nisu se bunile ni onda kad je mama rekla da idu kući. Ipak je to njihova stara dobra poznata kuća. Ipak je sve bolje od onog  čudnog ‚‚nepoznatog“ pravca u kom se tata izgubio.

Izgleda da odrasli ipak na kraju ispune svoja obećanja.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.