Darja ipak NIJE bacila burmu

Prošlo je mnogo vremena otkad su mama i tata zaključili da je Darja bacila tatinu burmu. Otada mama i tata žive u uverenju da je Darja bacila tu burmu u đubre i da je nikada više neće naći. Kako oni kažu –  pozdravili su se sa njom. Otada tata ume Darju da pogleda popreko. Onako lepo, namršti se, fiksira Darju pogledom iako Darji nije jasno šta je sad uradila, oči kao da mu se smanje, nekako se naroguši i glasno frkće. Darja se smeje jer misli da tata glumi magarca. Ili bika. Besnog magarca. Ili bika. E, kad bi Darja znala da tata uopšte ne glumi… Jednom je čak Darja pošla po crvenu maramu, pošto je pomislila da je tati stalo da se igraju koride. Ali, nije našla maramu. Mama nema crvenu maramu. I ta mama, uvek pokvari igru.

Dani su prolazili, činilo se da su svi zaboravili na burmu. Svi, osim tate koji ponekad tužno uzdahne, kao Ivona kad je bila u pubertetu, dok gleda prste svoje desne ruke. Darja misli da je to nova igra. Zato je uzela kremu, onu belu, gustu i lepljivu koja ne može da se opere ni po babskom receptu u devet voda i namazala je svoje ruke. Sad će i ona da gleda prste i da uzdiše. Još da je znala da će, osim nje, svi ostali u u kući da uzdišu kad je vide, a neki i da viču, možda bi to uradila još pre, da tata ne uzdiše sam. Opet joj nije bilo jasno zašto. Uvek joj govore da ide da se igra, da nađe nešto čime će da se zabavi… I kad ona konačno to uradi, kreće vika i dreka i svi je redom grde. Čak i Katarina. Valjda znaju da ne može više od jednog savršenog deteta po porodici.  Jedna Katarina im je valjda dovoljna. Šta sad hoće? Da li Katarina najbolje čita u odeljenju? Čita. Da li je Katarina osvojila opštinsko takmičenje u šahu? Osvojila. I? Šta hoće više? Darja je mala i ne zna da čita. Ne zna ni da igra šah. Ne zna ni da priča. Da zna, odavno bi im rekla da su pogrešilli kad je ona burma u pitanju… Ali, do nekih istina izgleda nekada treba preći dugačak put.

Darja je posmatrala svoje kreč bele glatke ruke. Bele kao zid. Da, morala je da se osloni rukama na zid, samo da bi uporedila nijansu. Nije neka razlika. Ipak se lepše vidi na posteljini. Divan prizor. Krema bela, posteljina teget. Ima li lepšeg kontrasta? Još kad je raširila prste u pokušaju da napravi cvet…

Mama je vikala pitajući je zašto je morala opet, zašto opet… Darja je nije razumela. Kako opet, kad je prošlog puta bila crvena posteljina. Ova mama kao da je daltonista.

Obrisala ju je ubrusima i pustila. Darja je otišla po igračke. Bacila je drvene ribice i zamahnula pecaljkom da pokuša da ih upeca. Tada je naišao tata i skočio kao da ga je neko udario. Viknuo je na Darju a ona je počela da se smeje. Kao da je znala da i tata želi da se igra. Divno! Darja zamahne a tata skoči. Darja se smeje, a tata samo što ne zaplače. I onda krene ka njoj a ona ponovo zamahne magnetnom udicom. Onda je naišla i mama. Imala je na licu onaj izraz kao kad pokušava da nahrani Darju. Izraz poznat pod nazivom uzalud se trudiš. I ona je skakala kao da igra rumunsku narodnu igru. Što je ova igra fina! Darja nikad ne bi saznala koliko mama i tata mogu da skoče da nije dohvatila tvrde drvene pecaljke. Kao kastanjete. Darja svira, mama i tata igraju. Oho, evo i Katarine, savršene ćeri. Šta? Šta ovo znači? Katarina je se ne plaši. Ni Darje, ni pecaljke. Kreće hrabro ka Darji i… Darja počinje da zavija kao vatrogasna sirena u noći. Zašto nekad rođena sestra mora da ti pokvari igru? Zašto? Zašto? I to onda kad je najslađeee…

Darja nije htela da se smiri. Bila je ljuta na Katarinu. Neka ide da igra onaj njen šah ako joj je toliko dosadno, a ne da smeta poštenoj deci dok se igraju. Ili nek čita. Ima deset novih knjiga iz biblioteke koje mama uvek stavi na najvišu policu i pritom čudno gleda Darju, kao da bi im ona nekad nešto uradila.

Foto: Pixabay

U tom trenutku desilo ne nešto čudesno. Suze na Darjinom licu nisu se sasvim osušile, a tata je čudno jauknuo. Ne od bola. Više onako… od iznenađenja. Od lepog iznenađenja. Darja je požurila da vidi zbog čega i našla ga je kako stoji pored otvorenog ormara sa ogromnim kezom na licu i… nečim sitnim što se sijalo na dlanu. Darja odavno nije videla tatu da se smeje tako zadovoljno. I ispunjeno. Tata je pronašao burmu. Onu istu za čiji je nestanak još prošle godine okrivio Darju. Onu koju nije mogao da nađe skoro godinu dana iako je pretražio sva skrivena i neskrivena mesta po kući. Onu za koju je bio ubeđen da je više nikada neće videti.

Mama je dotrčala odmah posle Darje. Iza nje je virila Katarina. Tata je držao Darju u rukama zajedno sa burmom koju je izvadio iz džepa pantalona koje dugo nije nosio i smejao se. Smejali su se zajedno. Tata od sreće a Darja od olakšanja što su konačno pronašli tu burmu. Smejale su se i mama i Katarina. I Ivona kad su joj javili preko telefona da je burma nađena.

I posle nek ti odrasli kažu – idi , igraj se žmurke…

Darja ih je poslušala i eto koliko im je trebalo da pronađu jednu običnu burmu. Šta bi bilo da je sakrila nešto drugo? Na primer, one lepe šarene kartice koje prebacuju iz novčanika u novčanik kad izlaze iz kuće…

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.