Zašto je dobro biti ludača ili Ove godine kod nas bez Uskrsa

Ovaj Uskrs smo preskočili. Nismo to planirali. Nismo ni hteli. Tako se desilo.

Uskrs ne volim. Svi znaju zašto. Moj sin je preminuo oko Uskrsa. Pre mnogo godina.

Ovaj Uskrs smo preskočili.

Kao da smo se zaleteli da skočimo u dalj, pa smo oborili i rekord pritom.

Nije nam bila namera.

Kome je namera da mu se dete razboli toliko da mora da ga vodi u bolnicu?

Kome je namera da se pravi da Uskrs ne postoji i da ga deca ni ne primete kad se zna da se ovom prazniku najviše raduju deca?

Kome je namera da ofarba jaja i da ih poređa svečano u onu činiju koja se jednom godišnje iznese na sto i da se onda pravi da ih ne vidi?

Ovaj Uskrs smo preskočili. I uzduž i popreko.

Prvo se najmlađa probudila i nije htela ništa da jede. Ni da pije. Dan, dva. Naiđu tako neki dani kad se deci ne jede ništa i možeš da ih teraš i da ih moliš, a ona neće, neće ni da zinu, neće ništa… Mislila sam da su to ti dani. Da će proći.

Nije htela ni sutradan. Ni dan posle.

Mala je, ne može ona tako dugo bez ičega, govorila mi je savest. Nije ona skroz neuhranjena, ima ona zalihe, ne može tako odjednom, govorili su drugi.

Onaj alarm koji se krije u svakoj ženi i počinje nepogrešivo da radi kad žena postane majka, opet je proradio. Nepogrešivo.

Rekli su mi da preterujem.

Rekli su mi da sam ludača.

Ova ludača poslušala je svoje instinkte.

Primili su nas. Nas dve.

I provele smo dva dana u iščekivanju i vežbanju strpljenja. I bilo je kako može da bude na takvom mestu…

Ovaj Uskrs smo prekočili. U našoj kući tog dana nije bilo veselo.

Onda smo izašle. I sunce je ponovo zasijalo.

Istog dana je druga mala prestala da jede. Nije htela. Samo je spavala.

I sledeći dan. I dan posle.

Foto: Unsplash

I džabe mi je što sam se ofarbala i što mi kosa izgleda drugačije. I što sam ovog puta potrefila nijansu koju sam htela.

Džabe kad nije to ono zbog čega ću se osećati bolje.

Ovaj Uskrs je prošao kao da ga nije ni bilo.

Onda je počela malo da pije. I malo da jede. Malo.

Ipak je ona starija. Ipak nije skroz mala. Ipak… ona ide u školu.

I tek tada mi je kosa postala lepša, iako sam je ofarbala dva dana ranije.

I tada, tek tada, moja deca su shvatila da šarena jaja leže netaknuta u svečanoj činiji koja se jednom godišnje iznosi na sto…

I tek tada je Uskrs došao i kod nas…

Deca su uzela jaja. I radovala su se. Kao što se raduju sva deca.

Punih nedelju dana kasnije. Punih nedelju dana pošto su u svim ostalim kućama deca davno polupala farbana jaja…

Eto zašto smo preskočili ovaj Uskrs.

Zato što je on sam pobegao od nas.

Kad vam kažu da preterujete a vi znate da lažu, nemojte dozvoliti sebi da pobede. Ostanite svoji. Makar vam rekli da preterujete. Makar vam coktali naglas. Makar vas proglasili za ludaču.

Ova ludača uvek će slušati svoje instinkte.

I slediti svoj unutrašnji majčinski alarm. Jedan i jedini. I nepogrešiv.

Jer, zašto me je onda doktorka upitala, kad je videla koliko brinem, koliko samo što nisam ušla u onu infuziju i dala sve što treba da dam svom detetu da se oporavi, zašto mi je postavila pitanje baš ovim rečima:

– Šta Vi kažete onako majčinski, kolika joj je temperatura? – klimnuvši glavom da slobodno skinem masku i prislonim usne na detetovu slepoočnicu.

– Do 38, nije preko – bio je moj odgovor.

Toplomer je pokazao 37,7.

Za jednu ludaču, odlično pogađam.

Bio Uskrs ili ne.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.