Ivica i Marica i blatnjava kantica

Još uvek niko nije ništa primetio. Mama je radila za kompjuterom, kao i uvek, u spavaćoj sobi, tata je razgovarao sa nekim preko telefona u hodniku i svaki put kad mu je Katarina prišla mahnuo je rukom kao da tera muvu. Katarina se uvredila zato što se tata prema njoj ponaša kao prema muvi. Ona je i veća i lepša i pametnija od jedne obične ružne crne muve. Kad je to pokušala da kaže Ivoni i ona ju je oterala namaknuvši roletne i okrenuvši se ka zidu kao da hoće da nastavi da spava. Kako je mučno živeti sa nekim ko te samo tera. Pokucala je na vrata mamine sobe i izgleda da je ni mama nije čula jer kad je posle pet minuta pošla po čašu vode u kuhinju, Katarina je čula jaukanje, tačno onako kako ponekad čuje usred noći kad je probude ispred vrata mama ili tata i kad ih čuje kako skakuću kao da igraju školice. Ona uvek želi da razume zašto oni igraju školice usred noći i zašto su školice odraslih obavezne uz ružne reči koje se izgovaraju tiho uz skakanje na jednoj nozi, jauke i huktanje, ali kad ih to i pita dobije samo ućutkivanje uz pridike da se lego kockice ne drže na sve strane i da će pobacati Miline rogate konjiće koji bodu kao morski ježevi. Mila ne razume kako odraslima konjići liče na ježeve. I zašto ih zovu rogatim konjima kad su to mitska biće koja moraju da imaju oštre rogove, inače ne bi bili jednorozi. Odrasli stvarno umeju da budu naporni. I nedokazani. Ponekad im stvarno ne vredi ništa objašnjavati.

Ima već sigurno pola sata da je Mila pokušala da preuredi orman. Ona je čula prethodne večeri kako se mama i tata svađaju oko ormara. Tata se pitao kako to mama nikad nema šta da obuče a iz ormara samo što ne ispadaju stvari koliko je krcat. Mama je tati rekla da slobodno pobaca sve što misli da im ne treba, kad je već toliko pametan, i da sam preuredi ormare. Mila je, iz silne želje da pomogne tati, krenula od dečjeg ormara. Logično. Lepo je otvorila prvu fioku i počela da vadi jednu po jednu majicu. Uskoro je na podu bila fina hrpica garderobe. O, pa ovo uopšte neće biti tako teško – mislila je Mila dok je nastavljala svoju misiju. Neka zna tata da može da se osloni na nju kad treba. A i kad ne treba, što da ne. Lako i spretno izbacila je sve stvari iz prve fioke. Zatim je otvorila i drugu i ispraznila ju je čak i brže nego prvu. U toj drugoj su ionako bile samo neke Katarinine pidžame. Šta će njoj tolike pidžame, ko da će da ih obuče sve odjednom.

Katarina je čula Milu kako brblja sama sa sobom i uzdahnula je duboko kad je zatekla scenu sa izbačenim stvarima pored vrata i Milu kako se smejulji. Odmah je pokušala odraslima da da do znanja šta se dešava, ali zbog tatine uvrede, Ivoninog ignorisanja i maminog ćutanja odlučila je i ona da ćuti. Dok sami ne primete. Kao što je izgleda mama sad primetila. Već nekoliko sekundi je jaukala bez prestanka. O da, primetila je – Katarina je bila sigurna.

Mama je brzim koracima otišla do tate i Mila je čula kad je rekla da njemu prepušta sređivanje. Mila je bila zadovoljna, jer je očekivala da će tata da je pohvali i da će zajedno pobacati sve te stvari iz fioka. Stvarno fioke mogu da služe za pametnije sitnice. Eto, na pimer u prvoj fioci bi mogle da drže sve one zvučne igračke pa kad mama noću otvori da im pripremi stvari koje će sutra da obuku, da ima da se iznenadi. Mama voli muziku. Sigurno će se oduševiti deonicom u kojoj razigrani dečji glasovi navijaju uz aplauz zbog pogođenog početnog slova, dok se svetlosni efekti prelivaju iz jarko crvene u tamno plavu. Ta svetla najlepše se vide u mraku. Mila jedva čeka da se mama iznenadi.

U drugoj fioci ima mesta za one kofice što su bile u blatu. Mama i tata će sigurno biti zadovoljni kad vide da je Mila konačno sklonila te kantice iz hodnika i našla im odgovarajuće mesto. Blata neće biti svuda po stanu i neće biti tragova koji odraslima iz nekog razloga smetaju. Mila ne razume zašto im smeta blato svuda po kući. Eto, da su Ivica i Marica imali blato, mogli su da ostave tragove koji bi se samo sasušili i lako bi našli put do kuće. Ne bi ih ptica pojela kao mrvice hleba. I zašto uostalom veliki pričaju zastrašujuće priče deci, a onda kad se deca dosete kako da se snađu u nekoj situaciji, onda oni šize i prevrću očima i kažnjavaju decu zbog recimo jednog bednog kila blata u sobi, odnosno fioci? Oni stvarno nemaju obzira.

Tata je uradio nešto što Mila nije očekivala. Vikao je na nju iz sveg glasa i pretio kažiprstom ljutito mašući.

– Bar ne odmahuje kao da si muva, tešila ju je Katarina.

Mili taj čovek nije jasan. Juče je lepo rekao da treba da se izbace stvari iz ormara i danas kad je ona to i uradila, on gle – ljut na nju, jedinu koja mu je ukazala poverenje. Zašto nije ljut na Katarinu i Ivonu? I kad su mu one poslednji put pomogle? Eto, Katarina se duri na njega i govori da nije muva, šta god da joj to znači, a Ivonu ništa ne zanima. Ona ustane u podne, pita šta ima da se jede i onda ili bulji u kompjuter i govori kako ima da napiše nešto za neki diplomski, ili potroši ceo bojler posle čega i mama i tata viču na nju, kao sad na Milu zato što je zamenila u fioci stvari za blato. Nešto praktično i lepo od čega bi mogle da imaju koristi. I ona i Katarina. Šta ako ih tata koji je sad ljut na obe ostavi u šumi kod veštice? I onda njih dve kao Ivica i Marica moraju da se vrate kući? Kako da se vrate ako ne budu držale blato u drugoj fioci? Čime će da obeleže put? Kako da se vrate? I koja će da bude Ivica a koja Marica?

Mnogo misli za jedno malo dete. Naravno da je zato počela da plače. Na sav glas. Onako kako umeju da plaču samo mala deca. Katarina je pokrila uši i otrčala u Ivoninu sobu. Ionako je podne. Sad će Ivona u kuhinju da traži da jede. Ili u kupatilo da potroši bojler. Mama i tata će da zagrle Milu pokušavajući da je smire, a ona će konačno imati malo mira jer će posle toga Mili pustiti neki crtani film.

O ne, samo da ne bude ‚‚Ivica i Marica“.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.